Djelatnost i povijest
internističke onkologije
internističke onkologije
Internistička onkologija je specijalistička grana interne medicine koja se bavi sustavnim liječenjem malignih bolesti. Ključni oblici liječenja su kemoterapija, hormonska terapija, a u posljednje vrijeme i biološka terapija uz imunoterapiju. Ovi suvremeni pristupi omogućuju precizno i ciljano liječenje različitih vrsta solidnih tumora, doprinoseći boljem ishodu za bolesnike. Uz liječenje malignih bolesti, internistička onkologija se bavi i suportivnim liječenjem koje uključuje ublažavanje nuspojava i komplikacija terapije, kao i zbrinjavanje simptoma osnovne bolesti u svrhu poboljšanja kvalitete života bolesnika.
U sljedećim odlomcima saznajte više o povijesti i djelatnosti internističke onkologije u Republici Hrvatskoj te u ostatku svijeta
Internistička onkologija, poznata u engleskom govornom području kao “medical oncology”, a u njemačkom kao “internistische Onkologie”, danas je etablirana i samostalna specijalizacija ili subspecijalizacija interne medicine priznata širom Europske unije, Švicarske, SAD-a, Japana, Kine, Južne Amerike i u velikom broju drugih zemalja svijeta. Ova specijalnost nastala je iz potrebe razvoja same struke, jer je postalo nemoguće da jedan liječnik obuhvati sva područja i obavlja više djelatnosti. Primjerice, bavljenje i radioterapijom i kemoterapijom postalo je previše kompleksno za jednog stručnjaka, stoga se takav model kliničke onkologije, kakav je postojao u Velikoj Britaniji i skandinavskim zemljama, polako napušta.
Internistički onkolog je specijalist s temeljnom edukacijom iz interne medicine, usmjeren na liječenje zloćudnih bolesti. Područje kojim se internistička onkologija bavi jest sustavno liječenje solidnih tumora, uključujući kemoterapiju, hormonsku terapiju te, u novije vrijeme, imunoterapiju i biološku terapiju. Osim primarnog liječenja, internistički onkolozi pružaju suportivno liječenje, zbrinjavaju komplikacije terapije te imaju duboko poznavanje dijagnostičkih i laboratorijskih metoda.
Internistička onkologija je dio sveprisutnog multidisciplinarnog liječenja onkoloških bolesnika. U okviru takvih timova, zajedno s radioterapijskim onkolozima, kirurzima i drugim specijalistima, internistički onkolozi aktivno sudjeluju u planiranju dijagnostičkog i terapijskog procesa. Onkološka služba u Europi i SAD-u bazira se na razvoju tri specijalnosti koje su temelj liječenja bolesnika i funkcioniranja cjelokupnog sustava: radioterapijske onkologije, kirurške onkologije i internističke onkologije, dok je kao četvrta grana prisutna i pedijatrijska onkologija.
Program specijalizacije iz internističke onkologije u Hrvatskoj traje ukupno pet godina, od čega dvije godine čini tzv. zajedničko internističko “deblo”, odnosno program koji je zajednički za sve internističke grane. Važno je napomenuti da je sadašnji program specijalizacije u Hrvatskoj potpuno usklađen s europskim programom (ESMO/ASCO curriculum).
Internistička onkologija predstavlja ključnu specijalizaciju u modernom liječenju malignih bolesti, omogućujući stručnjacima da se usredotoče na kompleksne terapijske pristupe i aktivno sudjeluju u multidisciplinarnim timovima radi optimalne skrbi o pacijentima.
Porast broja zloćudnih tumora globalno, zajedno s tehnološkim razvojem i bazičnim spoznajama o biologiji tumora, doveo je do značajnog napretka u genetici, dijagnostici i liječenju tumora. Taj napredak, s druge strane, stvorio je potrebu za koordiniranijim, multidisciplinarnim pristupom svakom individualnom tumoru te definiranjem potrebnih znanja i vještina u edukaciji različitih onkoloških specijalnosti, poput kirurgije, radioterapije i internističke onkologije.
Povijest internističke onkologije započinje uvođenjem citotoksične terapije za liječenje malignih tumora 1940-ih godina, nakon što su kirurgija i radioterapija već postale ključni dijelovi onkološkog liječenja. Sustavno liječenje tumora vuče korijene iz radova Paula Ehrlicha, koji je uveo pojam kemoterapije. Daljnji razvoj kemoterapije u 1950-ima i 1960-ima omogućio je kurativni terapijski pristup za različite vrste solidnih tumora, koji su postali područje djelovanja internističke onkologije.
Kao samostalna specijalnost, internistička onkologija se afirmirala 1965. godine osnivanjem Američkog društva kliničke onkologije (ASCO), koje je objedinjavalo četiri ključne specijalnosti: radioterapijsku onkologiju, kiruršku onkologiju, internističku onkologiju i pedijatrijsku onkologiju. Već 1973. godine Američko društvo interne medicine definiralo je zajednički program edukacije iz internističke onkologije. Europsko društvo internističke onkologije (ESMO) uvelo je jedinstveni ispit i certifikat iz internističke onkologije 1989. godine, što je dodatno istaknulo važnost ove specijalnosti.
U SAD-u je 1997. godine bilo čak 7.289 internističkih onkologa s položenom specijalizacijom, a i u zemljama Europske unije broj stručnjaka u ovoj grani također raste. Nakon dugogodišnjih pregovora, internistička onkologija je 2011. godine konačno priznata kao samostalna specijalizacija unutar Europske unije prema Direktivi 2005/36/EC. Porast globalizacije zdravstvene njege i potreba za usklađenim obrazovnim programima doveli su do izrade zajedničkog ESMO/ASCO kurikuluma za internističku onkologiju.
U Hrvatskoj je subspecijalizacija iz internističke onkologije regulirana još 1994. godine, nakon završetka specijalizacije iz interne medicine. Međutim, tek posljednjih godina dolazi do šireg razvoja ove struke u kliničkim, županijskim i općim bolnicama. Pravilnikom iz 2011. godine (Narodne novine, br. 100/11), internistička onkologija postaje samostalna specijalizacija, što je dodatno unaprijedilo njen status unutar zdravstvenog sustava Hrvatske.
Promjene u onkologiji koje su se nekada događale svakih nekoliko godina, sada se odvijaju gotovo na mjesečnoj bazi, što od zdravstvenih stručnjaka zahtijeva stalno usavršavanje i praćenje najnovijih saznanja kako bi ih mogli primijeniti u kliničkoj praksi. Internistička onkologija je, retrospektivno gledano, logičan odgovor na potrebu za specijaliziranim znanjem, što je dovelo do razvoja koncepta multidisciplinarnog timskog odlučivanja u liječenju bolesnika. Internistički onkolog ključan je član tog tima, odgovoran za donošenje odluka o sustavnoj terapiji te zbrinjavanju nuspojava terapije i simptoma bolesti. Oni su često uključeni i u klinička i translacijska istraživanja koja donose inovacije u terapiji.
Internistička onkologija kao specijalnost razvija se još od 1960-ih godina u SAD-u i Europi, no formalno je priznata kao samostalna specijalizacija unutar Europske unije tek u ožujku 2011. godine, nakon intenzivnih diskusija između ESMO-a, nacionalnih društava i članica EU. Taj trenutak bio je ključan za stvaranje preduvjeta za adekvatnu profesionalnu kvalifikaciju, jedinstven obrazovni program i slobodno kretanje specijalista unutar EU i šire, s obzirom na izjednačene standarde.
Unatoč tome, unutar Europe, a osobito globalno, postoje značajne razlike u organizaciji zdravstvenih sustava i statusu internističke onkologije. I dalje postoje razlike u priznavanju internističke onkologije kao zasebne specijalizacije. U velikoj većini europskih zemalja (Irska, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Švicarska, Belgija, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Grčka i dr.) internistička onkologija prepoznata je kao zasebna specijalizacija. U nekim zemljama, poput Nizozemske i Turske, ona je još uvijek prepoznata kao subspecijalnost, dok je u nordijskim zemljama (Norveška, Švedska, Finska, Danska) trening zajednički s radioterapijom. U Njemačkoj i Austriji, internistička onkologija objedinjena je s hematologijom u jednu specijalnost („Hematoonkologie“). S druge strane, u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini i nekim drugim zemljama internistička onkologija još uvijek nije priznata kao zasebna specijalizacija.
Na globalnoj razini, internistička onkologija postaje sve prisutnija. ESMO aktivno radi na širenju svog utjecaja, organizirajući međunarodne konferencije poput 1. ESMO Asia konferencije, održane 2015. godine u Singapuru, koja je okupila više od 3.000 sudionika. U Japanu se internistička onkologija počela formalno razvijati tek od 2006. godine, a do 2014. već je bilo licencirano 847 internističkih onkologa. U Kini, standardi su još uvijek šaroliki, dok Australija ima razvijen sustav u kojem je minimalno 24 mjeseca specijalizacije iz internističke onkologije obavezno.
ESMO/ASCO kurikulum za internističku onkologiju postao je temelj edukacije, a cilj je uskladiti nacionalne programe sa širim europskim standardima, uzimajući u obzir specifičnosti pojedinih zemalja. Specijalizacija obično traje minimalno pet godina, nakon što liječnik završi barem dvije godine opće interne medicine, a zatim dvije godine specifične edukacije iz internističke onkologije.
Ovaj globalni trend naglašava potrebu za daljnjom standardizacijom i unapređenjem edukacije internističkih onkologa kako bi se osigurala visoka kvaliteta liječenja zloćudnih bolesti diljem svijeta.
Povezana stručna društva
